Zakon o hrvatskom državljanstvu predstavlja temeljni pravni okvir za stjecanje i prestanak hrvatskog državljanstva. Iako su zakonske odredbe na prvi pogled jasno normirane, njihova primjena u praksi često otvara niz pitanja, osobito kod osoba koje državljanstvo žele steći podrijetlom ili po osnovi pripadnosti hrvatskom narodu. U nastavku analiziramo ključne odredbe Zakona i njihova praktična tumačenja, s naglaskom na najčešće izazove u postupcima pred nadležnim tijelima.

Stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom – čl. 5. st. 2.

Ova odredba je danas faktički nevažeća, ali je dobar primjer zakonske odredbe koja se donedavno mogla olako pogrešno protumačiti.

Prema članku 5. stavku 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu, hrvatsko državljanstvo može steći i osoba starija od 21 godine života, rođena u inozemstvu, čiji je jedan roditelj u trenutku njezina rođenja bio hrvatski državljanin. Ključni uvjet jest da takva osoba podnese zahtjev za upis u evidenciju hrvatskih državljana u zakonom propisanom roku.

U praksi se ova odredba primjenjuje na osobe koje su:

• starije od 21 godine života,
• ali su rođene prije 8. listopada 1991. godine.

Važno je naglasiti da rok od tri godine za podnošenje zahtjeva počinje teći od 1. siječnja 2020. godine, (neovisno o tome što u važećoj verziji zakona stoji da je na snazi od 01.01.2022.) što znači da je zakonodavac omogućio dodatnu priliku osobama koje ranije nisu ostvarile to pravo.

Danas je taj rok u svakom slučaju protekao te je ovaj stavak zakona sada bespredmetan i izvjesno je da će u sljedećim izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu biti brisan.

Nažalost zbog doslovnog gramatičkog tumačenja tog stavka, on je još do prije godinu dana mnogim potencijalnim podnositeljima zahtjeva davao lažnu nadu da imaju pravo aplicirati za hrvatsko državljanstvo po tom osnovu.

U postupcima se često postavlja pitanje pravodobnosti zahtjeva, kao i dokazivanja činjenice da je jedan roditelj bio hrvatski državljanin u trenutku rođenja podnositelja. Upravo zbog toga preporučuje se pravovremeno prikupljanje relevantne dokumentacije (rodni listovi, domovnice roditelja i sl.).

Pojam iseljenika – čl. 11. st. 3.

Jedno od ključnih pitanja kod stjecanja državljanstva po osnovi iseljeništva odnosi se na tumačenje pojma „iseljenik“. Sukladno članku 11. stavku 3. Zakona, iseljenikom se smatra osoba koja se prije 8. listopada 1991. godine iselila s područja Republike Hrvatske s namjerom da u inozemstvu stalno živi.

U praksi, pojam „namjere stalnog života u inozemstvu“ ima posebno značenje. Nadležna tijela ga tumače tako da osoba mora imati stvarno i formalno prebivalište u inozemstvu, odnosno biti prijavljena u stranoj državi, a ne u Republici Hrvatskoj.

Drugim riječima, nije dovoljno samo fizičko odsustvo iz Hrvatske – potrebno je dokazati:

• trajno preseljenje u inozemstvo,
• postojanje administrativne prijave boravka izvan Hrvatske.

Ova odredba često predstavlja prepreku u postupcima jer mnogi podnositelji nisu formalno odjavili prebivalište u Hrvatskoj ili nemaju adekvatne dokaze o stalnom boravku u inozemstvu.

 

Stjecanje hrvatskog državljanstva za dijete – čl. 13. ZHD

Posebnu praktičnu važnost ima i članak 13. Zakona o hrvatskom državljanstvu, koji omogućuje naknadno stjecanje hrvatskog državljanstva za dijete. U praksi se ova odredba često primjenjuje u situacijama kada je jedan od roditelja prethodno stekao hrvatsko državljanstvo temeljem članka 11. ili 16. Zakona, odnosno po osnovi pripadnosti hrvatskom narodu ili kao iseljenik.

Važno je pritom naglasiti da dijete ne može steći hrvatsko državljanstvo podrijetlom ako u trenutku njegova rođenja roditelj još nije bio hrvatski državljanin. Drugim riječima, činjenica da je roditelj naknadno stekao hrvatsko državljanstvo ne proizvodi automatski učinak za dijete po osnovi podrijetla, već je u takvim slučajevima potrebno koristiti upravo mehanizam iz članka 13. Zakona.

U takvim okolnostima dijete može naknadno steći hrvatsko državljanstvo, pri čemu je važno voditi računa o pravilima postupka. Zahtjev se podnosi osobno, što znači da podnositelj (ili zakonski zastupnik za dijete) mora neposredno pristupiti nadležnom tijelu. Međutim, nakon podnošenja zahtjeva moguće je dodatno dostaviti punomoć putem podneska uz navođenje poslovnog broja predmeta, čime se omogućuje da daljnja komunikacija, uključujući dostavu rješenja i drugih obavijesti, ide putem opunomoćenika.

Jedan od ključnih formalnih uvjeta jest i suglasnost drugog roditelja koji svoju suglasnost daje potpisom na propisanom Obrascu 3, koji se prilaže uz zahtjev. Nedostatak ove suglasnosti može dovesti do zastoja ili odbijanja zahtjeva, stoga je važno pravodobno osigurati potpunu dokumentaciju kako bi se postupak proveo bez nepotrebnih komplikacija.

 

Utvrđivanje pripadnosti hrvatskom narodu – čl. 16. st. 2.

Članak 16. stavak 2. Zakona uređuje pitanje utvrđivanja pripadnosti hrvatskom narodu, što je jedan od osnova za stjecanje hrvatskog državljanstva. Prema zakonu, pripadnost se dokazuje ranijim deklariranjem u pravnom prometu, kao i navođenjem te pripadnosti u javnim ispravama.

U praksi, ovaj kriterij zahtijeva opsežnu dokumentaciju, primjerice:

• stare osobne dokumente,
• matične knjige,
• školske, crkvene ili druge službene evidencije,
• izjave dane u ranijim postupcima.

Važno je naglasiti da nadležna tijela imaju široku diskrecijsku ovlast pri ocjeni ispunjava li podnositelj ovaj uvjet. Upravo zbog toga ne postoji jedinstveni standard dokazivanja, već se svaki slučaj procjenjuje individualno.

Postupci temeljem ove odredbe u pravilu traju dulje, najčešće između jedne i dvije godine, ovisno o složenosti predmeta i dostupnosti dokaza. Upravo diskrecijska priroda odlučivanja čini ove postupke pravno zahtjevnima te često zahtijeva stručnu pravnu pomoć.

 

Trenutak stjecanja hrvatskog državljanstva nakon provedenog postupka?

Kod stjecanja hrvatskog državljanstva temeljem izdanog upravnog rješenja, u praksi je ključno pravilno razumjeti trenutak kada državljanstvo nastaje. Naime, hrvatsko državljanstvo ne stječe se samim danom donošenja rješenja od strane nadležnog tijela, već tek u trenutku kada je to rješenje dostavljeno stranci. Ova razlika ima značajne pravne posljedice, osobito u pogledu ostvarivanja prava koja proizlaze iz državljanstva, budući da tek uredna dostava rješenja označava početak njegovih pravnih učinaka.

 

Zaključne napomene

Primjena Zakona o hrvatskom državljanstvu u praksi pokazuje da na prvi pogled formalno ispunjavanje zakonskih uvjeta nije uvijek dovoljno za uspješan ishod postupka. Ključnu ulogu imaju pravilno tumačenje zakonskih odredbi, pravodobno podnošenje zahtjeva te kvalitetna i potpuna dokumentacija.

S obzirom na kompleksnost postupaka, osobito u slučajevima stjecanja državljanstva podrijetlom, po osnovi iseljeništva ili pripadnosti hrvatskom narodu, preporučuje se pravovremeno savjetovanje s pravnim stručnjacima kako bi se povećala vjerojatnost pozitivnog rješenja i izbjegle procesne pogreške.

Zagreb, odvjetnik Zoran Bišćan, 22.04.2026.