Članak 17.[1] Akta o digitalnim uslugama zahtijeva od svih pružatelja usluga smještaja informacija na poslužitelju tj. internetskih platformi da korisnicima pruže jasne i konkretne informacije – tj. obrazloženja, kad god uklone ili na drugi način ograniče pristup svojem sadržaju.

Europska komisija potiče sve pružatelje usluga posredovanja da se što prije priključe tzv. Transparency database s ciljem ispunjenja obveza iz članka 17. Akta o digitalnim uslugama.

Od 25.11.2024. godine u primjeni je PROVEDBENA UREDBA KOMISIJE (EU) 2024/2835 оd 4. studenoga 2024. o utvrđivanju predložaka za pružatelje usluga posredovanja i pružatelje internetskih platformi za ispunjavanje obveza izvješćivanja radi transparentnosti u skladu s Aktom o digitalnim uslugama (Uredba (EU) 2022/2065 Europskog parlamenta i Vijeća).

Europski odbor za zaštitu podataka (EDPB) usvojio je dana 09.10.2024. godine mišljenje o određenim obvezama koje proizlaze iz odnosa prema izvršiteljima i podizvršiteljima obrade sukladno članku 64(2) GDPR. Zahtjev je postavljen Odboru od strane Danskog tijela za zaštitu podataka.

U ovom članku daje se osnovni pregled zakonskih okvira u kojima su na bilo koji način definirani digitalne usluge i digitalni sadržaji. Radi se o kompleksnoj materiji u kojoj postoji puno izuzetaka i pravila, te je cilj članka postaviti osnovne okvire u cilju daljnjeg istraživanja sadržaja.

Više propisa daje iste ili slične definicije digitalnih usluga i digitalnih sadržaja. Zakon o potrošačima ima sličan opseg primjene kao i Zakon o određenim aspektima ugovora o isporuci digitalnog sadržaja i digitalnih usluga, pri čemu Zakon o potrošačima ima fokus na ostvarivanje prava potrošača prilikom i nakon ugovaranja odnosa (obavješćivanje / reklamacije), dok drugi zakon definira sadržajno bitne elemente samog ugovora posebice u pogledu funkcionalnosti i usklađenosti. Zakon o obveznim odnosima se isključivo primjenjuje na kupoprodaju pokretnina u kojima je ugrađen ili povezan digitalni sadržaj ili digitalna usluga.

Ovaj članak obrađuje zahtjeve koje propisuje UREDBA (EU) 2019/1150 o promicanju pravednosti i transparentnosti za poslovne korisnike usluga internetskog posredovanja (nadalje Uredba)  u odnosu na posredničke platforme koje nude usluge poslovnim ili korporativnim korisnicima koji imaju poslovni nastan ili boravište u Uniji te  putem usluga internetskog posredovanja nude robu ili usluge potrošačima koji se nalaze u Uniji.

Već 2018. godine objavili smo članak[1] na temu kolačića i pravila privatnosti, no protekom vremena došlo je do daljnjih usklađenja u navedenom području. Ovaj članak obrađuje objavljeni tekst skupine Cookie Banner koji predstavlja tumačenje primjenjivih odredbi ePrivacy Direktive i primjenjivih odredbi GDPR-a uzimajući u obzir postojeća tumačenja i smjernice. Naime, zaključci skupine Cookie Banner ne predstavljaju službene preporuke ili upute.  Istim tekstom također nije predviđena analiza koju će nacionalna nadzorna tijela morati provesti za svaku pritužbu i određenu web stranicu u pogledu usklađenosti s pitanjem postavljanja kolačića. Navedena stajališta moraju se kombinirati s primjenom dodatnih nacionalnih propisa koji proizlaze iz nacionalnih zakona kojima se ePrivacy Direktiva usklađuje u državama članicama (članak 100. stavak 4. Zakona o elektroničkim komunikacijama), kao i s daljnjim pojašnjenjima i smjernicama koje daju nacionalna nadležna tijela.

Opća uredba o zaštiti podataka u uvodnoj odredbi (75)[1]  navodi da obrada osobnih podataka može prouzročiti fizičku, materijalnu ili nematerijalnu štetu i to u svim aspektima obrade podatka.

Člankom 82. Uredbe propisano je jasno Pravo na naknadu štete u slučaju povrede odredbi Uredbe: „Svaka osoba koja je pretrpjela materijalnu ili nematerijalnu štetu zbog kršenja ove Uredbe ima pravo na naknadu od voditelja obrade ili izvršitelja obrade za pretrpljenu štetu.“

Odlukom Suda Europske unije od 16. srpnja 2020. godine u slučaju poznatom pod nazivom Schrems II (C-311/18 – Data Protection Commissioner vs. Facebook Ireland i Maximilian Schrems),  poništena je Odluka Komisije 2016/1250 o primjerenosti zaštite u okviru europsko-američkog sustava zaštite privatnosti odnosno tzv. EU-US Privacy Shield, sporazum Europske komisije i američkog Ministarstva trgovine o zaštiti osobnih podataka koji se iz EU-a prenose u SAD.

Brojne europske Uredbe koje se neposredno primjenjuju u nacionalnom pravu nalažu u pojedinim slučajevima računanje rokova na sate, dane i mjesece. 

Uredbom Vijeća (EEZ, Euroatom) br. 1182/71, od 03. lipnja 1971. godine  o utvrđivanju pravila koja se primjenjuju na razdoblja, datume i rokove, predviđeni su načini računanja rokova.

Bavarski upravni sud (Bayerischer Verwaltungsgerichtshof) potvrdio je odluku Bavarske nadzorne agencije za zaštitu osobnih podataka (BayLDA nadalje: Agencija) koja je odlukom zabranila korištenje usluge “Facebook Custom Audience” bez privole korisnika.